Glasne misli: Ponekad sjedim i razmišljam, a ponekad samo sjedim

Glasne misli

 

Prošlog tjedna me zapala sreća iskoristiti mogućnost i blagodat spajanja blagdana i vikenda jednim radnim danom, a pomoglo je i uvjeravanje moje životne družice: „’Ajmo malo do Lopuda s ovom dvojicom najmlađih, ionako ti uvijek „propadne“ dio godišnjeg odmora. Malo ćemo se odmaknuti od svega.“

 Kao i uvijek bila je u pravu: na otoku zatekli mir i tišinu, dali smo se na posao uređivanja u kući i oko kuće: čupanje trave, brisanje prašine, košenje trave, pranje … Priznajem da sam uživao, jer sam samom sebi udarao ritam i određivao stanke u hladovini, uz hladno pivo i prekrasan pogled. Dva dana je bilo takvog „udarničkog rada“, a onda sam odlučio preostala dva dana ljenčariti, ono baš, baš ljenčariti. I dobro mi je krenulo, dok nisam „upao u vidno polje“: „’Ajde, molim te, hoćeš li mi odnijeti ovo do kominića.“ Skoknem i odnesem do kominića, nastavljam ljenčariti, a onda malo poslije čujem: „’Ajde, molim te, pridrži mi ovo, meni je preteško.“ Priskočim nego što, pa opet legnem ljenčariti, a onda začujem:„’Ajde, molim te, skini luster u kuhinji da ga operem, ja ne mogu dohvatiti.“, a onda sam ja skupio hrabrosti i rekao: „’Ajde,reci ti meni kako ja mogu na ovakav način ljenčariti!?“

Misli čovjeka umore 

Možda ste čuli za ovaj vic, a možda i nije vic, kad je ministar pravosuđa došao posjetiti jedan zatvor, ide u pratnji od ćelije do ćelije, pozdravlja zatvorenike, kratko se zadrži; dolaze do ćelije a unutra Crnogorac leži na krevetu, odmah reagiraju policajci: „Ustaj, ministar je tu! Ustaj kad ti kažem!“ , a Crnogorac će zbunjeno: „Što da ustajem? Jeste li mi lijepo rekli da ću godinu dana ovdje da odležim!?“ – Dok sam tako i ja pokušavao ljenčariti, moja životna družica, znajući da sam slab na mudre misli i lijepe citate, reče: „Slušaj što je rekao Winnie the Pooh: Ponekad sjedim i razmišljam, a ponekad samo sjedim!“ Oduševilo me to što sam čuo i inspiriralo za ove Misli. – Evo, ja sam čvrsto odlučio ljenčariti, tj. ne raditi ništa, ali ne uspijevam. Tko mi je kriv kad stalno upadam u vidno polje „trebao bi, mogao bi, bilo bi dobro, ‘ajde molim te“. Ali, i da nije tako, da sam negdje daleko na osami i da ne radim ništa, opet „sjedim i razmišljam“, a te naše misli znaju biti tako teške i naporne da čovjeka umore više nego da je kopao. I što više o njima razmišljaš, sve više im daješ snagu i moć kojom nam zaista znaju „zakočiti život“ da se ne možeš sabrati za nijedan drugi posao, „zatvore te u vlastitu nemoć“ i čine nesretnim.

Borba bez pobjednika 

Sjedim tako i razmišljam o prijatelju i profesoru Tomislavu: vidio sam ga tada na otoku kako djeci kupuje sladoled, potrajalo je to, sedmero je djece, najstarija curica ima 10 godina, a četvero odrasle djece ostali doma. Majka nije s njima jer treba roditi za mjesec dana pa su došli samo na jedan dan. Svi nasmijani, veseli, a Tomislav mi u šali reče da mu je životna želja doći samo na jedan dan iz Dubrovnika do Lopuda, ali on i žena sami, bez djece. Glasno se nasmijao, pozdravili smo se, a oni su otišli čekati brod. Gledao sam za njima i sam nasmijan i hajde ti sad nemoj o njima razmišljati?! Tomislav i njegova supruga su prekrasni ljudi, ne boje se života, a gledano našom „normalnom“ logikom njihov život je samo žrtva i muka oko djece i tako stalno i po cijele dane. I to zaista i jest tako; ali oni sve stižu, djeca uredna, lijepa, pametna i nasmijana, djeca voljena, a njih dvoje sretni. Pa ti ja tako sjedim i o njima razmišljam … I odmah potom misli – bez pitanja – odu na probleme s kojima se susrećem na poslu, na one najteže kad se otac i majka razvode i bore oko skrbi za dijete. Pa razmišljam: stvorili su dijete u zanosu ljubavi i strasti i sami su bili sretni, a onda dođu do trenutka da se više ne mogu gledati i samo loše jedno o drugome govore. I vođeni ljubavlju krenu u borbu za dijete, u borbu u kojoj nema pobjednika, u kojoj samo dijete gubi, jer dijete ima pravo na oba roditelja. Sjedim tako i razmišljam pa se pitam po tko zna koji put – što ih to pokreće: velika ljubav prema djetetu ili velika mržnja prema bivšem supružniku? – Sjedim tako i razmišljam kako gotovo uvijek jedno od roditelja, a često i oboje, prijete kako će sve „dati u medije“, ovih dana smo svjedoci kako neke od majki preko medija optužuju institucije. Mediji su postali – vrhovni sudac, onaj najvrhovniji, jer čim dođeš sa svojom pričom u medije, kao da si odmah u pravu, gledatelji će vidjeti tvoju ljubav prema djetetu i imat ćeš naklonost javnosti – a što je s djetetovim pravom i potrebom za oba roditelja? – Sjedim tako i razmišljam i doslovno natjeram svoje misli da mi vrate sliku Tomislava i njihove sedmero djece kako na velikom mulu čekaju brod i veseli ližu sladoled.

 Oči su čudesne 

„Nemoj podcijeniti vrijednost trenutaka u kojima ne radiš baš ništa, u kojima se samo prepustiš i slušaš sve ono što ne možeš čuti i u kojima se ne uznemiravaš.“ – kaže Winnie the Pooh. Sjedim tako i razmišljam, kad pored mene prolazi naš najmlađi, zastade i zagrli me (iz čista mira) i ode za svojim poslom bez riječi. A ja sam „uhvatio njegov pogled“, ostade mi u mislima slika njegovih očiju. Oči su čudesne. Oči skrivaju cijeli jedan svijet, u očima je sve sadržano. „Oči su ogledalo duše.“ reče netko. Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. – Znam da je netko rekao „Volio bih imati oči blage kao u moje majke.“, a ja sam se u svojim mislima nadovezao i zaželio imati oči djeteta, isti one kakvim me pogledao naš najmlađi sin, kad me je – iz čista mira – zagrlio.

Ostati jedni uz druge 

Sjedio sam tako i razmišljao o mostu i o mostovima. Velika je simbolika mosta, on povezuju različite obale, obale iste rijeke. Evo u našem Metkoviću, za nas s ove obale oni na drugoj obali su „preko“, a za njih smo mi na ovoj obali oni „preko“. Most povezuje obale, povezuje one „preko“ s ovima „preko“. Kaže Winnie the Pooh: „Ponekad kad stojiš na nekom mostu i nagneš se preko da promatraš rijeku kako polako teče ispod tebe, odjednom shvatiš da znaš sve što trebaš znati.“ – Koristim prigodu pozvati na razmišljanje donoseći jednu lijepu poučnu priču o divljim guskama: – Kako svaka divlja guska zamahne u letu krilima, tako stvori zamah uzdignuća za pticu koja leti iza nje. Leteći u obliku slova V, cijelo jato može letjeti za 71% dalje, nego da svaka ptica leti sama. Pouka: Ljudi koji putuju u istomu smjeru, povećani osjećajem zajedništva, brže će i lakše stići tamo gdje su se uputili, ako se oslone na međusobne zamahe i napredovanja. – Kad se neka guska odvoji od jata, ona smjesta osjeti teškoću i otpor, koji se jave kod leta samca, pa se brzo vraća u jato na svoje mjesto, da bi se i dalje koristila silom uzdizanja koju stvara ptica neposredno ispred nje. Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo u jatu, predvođenom onima koji vode tamo gdje i sami želimo stići. – Kad se guska predvodnica umori, ona zakoluta natrag u jato, a druga guska tada preuzima čelni položaj. Pouka: Isplati se ako pri teškim zadaćama izmjenjujemo i dijelimo vodstvo – kako s ljudima, tako i s guskama. – Međusobna je zavisnost od pomoći. Divlje guske iz zadnjih redova gaču kako bi bodrile čelne letačice da održe brzinu leta. Pouka: Moramo biti sigurni da “gakanje” iz zadnjih redova pruža podršku onima naprijed – ništa manje od toga. – Kada se neka guska razboli, kad ju rane ili obore na zemlju, dvije se druge guske odvajaju iz jata i slijeću zajedno s njom da bi joj pomogle i štitile ju. Ostaju s ugroženom guskom sve dotle dok se ova ne oporavi ili dok ne ugine. Tada uzlijeću da bi nastavile put same, gledajući da se usput priključe kakvu dugomu jatu ili da dostignu svoje. Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo jedni uz druge, kao što one čine. – Dovoljno je samo dignuti pogled prema nebu i gledati guske, dovoljno je samo stajati na mostu i gledati rijeku kako teče.

Sjesti i ne misliti 

„Zamisli da je neko stablo palo, Pooh, a mi bili ispod njega!“ – reče Praščić. „Zamisli da nije.“ reče Pooh nakon pomna razmišljanja. Praščić je bio umiren tim odgovorom. – Zašto kad sjedimo i počnemo misliti, misli odu odmah na ono loše i ono najgore, na brige, moranja i trebanja. K’o namjerno! – Eh, da je moći umjesto sjediti i razmišljati – samo sjediti?! – Kad smo u crkvi i želimo biti sabrani, krenemo s molitvama (raznoraznim), s pjesmama, klečimo, širimo ruke, sve damo od sebe, a jesmo li ikada razmišljali doći u crkvu i samo sjesti i u sebi reći: „Evo ti, Isuse, pa ti misli!“ – Ako imalo vjerujemo, vjerovat ćemo da On zna što nam treba i što je za nas najbolje. – Ali mi ne prestajemo govoriti, moliti i nagovarati – to je isto kao kad bolesnik dođe kod doktora i govori mu što ga boli i koji lijek mu doktor treba propisati… Nekad je dovoljno samo sjesti i ništa ne misliti. Jest lijepa je to rekao Winnie the Pooh: „Ponekad sjedim i razmišljam, a ponekad samo sjedim.“

 Napisao: Vatroslav Vugdelija